U Gradačcu, gradu bijelome,
hair čini Husein-kapetane,
Hair čini bijelu džamiju
Nju mi gradi Salko Sarajlija.
Alem meće, alem stati neće:
"Stan', aleme, stan', dragi kamene,
Dobrom sam te hajru nam'jenio;
Da s' udaju cure Begzadića,
Da se žene momci Fidajića!"
|
U Gradačcu, gradu bijelome
Gradila se Bijela džamija.
Gradio je Mujo neimare,
Alem meće Husein-kapetane.
Alem meće, alem stati neće:
"Stan', aleme, stan', dragi kamene!"
"Neću stati, džamija će pasti.
Pod džamijom četiri mezara:
Dva momačka, a dva djevojačka.
Momci bili mladi, neženjeni,
A djevojke ničah ne imale." |
U kuli kamenoj majka plakala,
Svog sina najdražeg kroz suze molila:
"Čuješ li, sine moj, car te poziva,
Život ti poklanja.
Čuješ li, sine moj, sine jedini,
Bosnu zaboravi, al'živ mi ostani!"
K'o jecaj, k'o krik, k'o kletva
Te duše ponosne
Zauv'jek ostaše r'ječi ZMAJA OD BOSNE:
"Nikad neću, majko, bez Bosne živjeti,
Bosnu ću služiti, za Bosnu umr'jeti.
Zaludu, majko, blaga sultana, careva,
Bosna je alem sjaj, Bosna je jedina.
Neću nikad k'o vazal nikom služiti,
Ja sam bosanski sin i njen ću ostati!" |
Sa Gradačca, b'jele kule Zmaja od Bosne
Sokolovi zakliktali kajde žalosne:
Umrla je vjerna ljuba Husein-begova,
Jer izgubi gospodara srca svojega.
Osedl'o je vranca svoga Husein-kapetan
Odjezdio Romaniji, podijelit' mejdan.
Na čardaku vjerna ljuba-Allah, illa-llah,
klanjala je, plakala je, haber čekala.
Pod pendžere glasnik stiže, srca slomljenog:
"Udaji se, vjerna ljubo, nema bega tvog".
Od sevdaha i žalosti, kraj pendžera svog,
Prepuče joj bolno srce: neće za drugog.
Sa munare Husejnije uči mujezin,
Sa čardaka i bedema plaču sokoli.
Do Stambola odjekuju kajde žalosne-
Pusta osta b'jela kula Zmaja od Bosne. |
